Centristički blok Emanuela Makrona, francuskog predsjednika, na drugom je mjestu, a tek na trećem ekstremno desničarsko Nacionalno okupljanje (RN) Marin le Pen i Žordana Bardele. Iako se desnica nadala apsolutnoj većini, doživjela je veliki debakl. Ipak, iako je ovim vanrednim izborima Makron uspio da spriječi trijumf ekstremne desnice, Francuska ulazi u period političke nestabilnosti, imajući u vidu da niko nema apsolutnu većinu, zbog čega je praktično nemoguće formirati vlast.

Centristička koalicija Zajedno Emanuela Makrona imaće 163 poslanika, dok krajnje desničarsko Nacionalno okupljanje (RN) Marin le Pen i njeni saveznici, koji su prošle nedjelje očekivali većinu, imaju 143 poslanika, prenosi Nova.

Iako je pobjednik bio iznenađenje, rezultat je očekivan: nestabilan parlament od tri suprotstavljena bloka sa veoma različitim platformama i bez tradicije zajedničkog rada. Prema odredbama Ustava Francuske, nema novih izbora bar godinu dana.

Dakle, s obzirom na to da je Makron obećao da se neće povući do predsjedničkih izbora 2027. godine, postoji nekoliko scenarija za Francusku.

Može li NFP do vlasti

Protiv svih očekivanja, ljevičarski savez LFI, Socijalističke partije (PS), Zelenih i komunista biće najveća snaga u parlamentu, ali je još daleko od 289 mjesta potrebnih za apsolutnu većinu.

Lider koalicije Žan Lik-Melanšon, politički veteran, u nedjelju je zahtijevao od Makrona da imenuje premijera iz tog bloka i sprovede cijeli program NFP-a. Drugi, uključujući pripadnike ove koalicije, rekli su da će ljevičarski blok biti primoran da pregovara bez apsolutne većine.

Ustav Francuske dozvoljava predsjedniku da bira koga želi za premijera. U praksi, pošto parlament može da iznudi ostavku vlade, šef države uvijek bira nekoga ko će biti prihvatljiv za skupštinu.

Obično bi to bio neko iz najvećeg bloka u parlamentu, ali imenovanje radikalno lijevog premijera dovelo bi do rizika od glasanja o nepovjerenju koje bi podržali, ne samo desni centar i krajnja desnica, već vjerovatno i tabor Makrona.

(Ne)moguće koalicije

Za razliku od mnogih zemalja kontinentalne Evrope, Francuska nije imala iskustva sa širokim koalicijama još od haotičnih dana Četvrte Republike, ali je nekoliko političara ljevice i centra ranije sugerisalo da bi to moglo biti rješenje za ovaj parlament.

Bivši premijer Eduard Filip, dugogodišnji Makronov saveznik Fransoa Bajru i lider Zelenih Marin Tondelijer bili su među onima koji su prošle nedjelje rekli da bi se anti-RN koalicija, od umjerene ljevice do desnog centra, mogla ujediniti oko osnovnog zakonodavnog programa.

U nedjelju je nekoliko njih reklo da će nešto slično biti potrebno.

"Mi smo u podijeljenoj skupštini, moramo da se ponašamo kao odrasli. Parlament mora biti srce moći u Francuskoj", rekao je Rafael Gluksman, koji je predvodio listu socijalista na evropskim izborima. Niko nije pobijedio, primijetio je Bajru, dodajući da su "dani apsolutne većine završeni" i da je na "svima da sjednu za sto i prihvate svoje odgovornosti".

Lider PS Olivije For rekao je da glasanje mora "otvoriti put ka stvarnom ponovnom dogovoru".

Mnogo će zavisiti od spremnosti Melanšona na kompromis, ali i od odgovora umjerene ljevice ako Melanšonova stranka odbije da sa nekim postigne dogovor. Iz stranke krajnje ljevice dugo su govorili da će ući u vladu samo da bi "sproveli svoju politiku i ničiju više".

Mnogi Makronovi centristi su u međuvremenu rekli da neće ući u savez sa ljevičarskim blokom. Prve procjene sugerišu da je moguće da bi savez između Makronovih snaga, PS-a, Zelenih i još nekoliko drugih mogao da sakupi i potrebnu većinu.

Ali, stručnjaci kažu da bi mejnstrim koaliciju, iako je u principu moguće, bilo teško izgraditi s obzirom na različite stavove stranaka po pitanjima kao što su porezi, penzije i zelena ulaganja. "To je dobra ideja na papiru, ali postoji ogroman jaz između onoga što je moguće i onoga što je zapravo ostvarivo", rekao je Bertrand Matiu, stručnjak za ustavno pravo na Univerzitetu Sorbona u Parizu.

Opcije pred Makronom

Umjesto da pokuša da sastavi formalnu koalicionu vladu, odlazeći premijer Gabrijel Atal je prošle nedjelje sugerisao da bi mejnstrim stranke mogle da formiraju različite ad hoc saveze kako bi glasali kroz pojedinačne zakone.

Makron je pokušao ovu strategiju kada je izgubio većinu 2022. godine, ali sa ograničenim uspjehom, jer je morao u brojnim prilikama da pribjegne posebnim ustavnim ovlašćenjima, kao što je nepopularan član 49.3, da progura zakon bez glasanja u parlamentu.

Makron bi takođe mogao da razmotri imenovanje tehnokratske vlade, kakve poznaju zemlje kao što je Italija, koju bi činili stručnjaci poput ekonomista, viših državnih službenika, akademika, diplomata i poslovnih ili sindikalnih lidera.

Francuska nema iskustva sa takvim vladama. Žan-Filip Derosije, konstitucionalista sa Univerziteta u Lilu, rekao je da ne postoji ni "institucionalna definicija", tako da bi to bila "normalna vlada, slobodna da se ponaša kako želi - sve dok ima podršku parlamenta".

Konačno, Makron je imao opciju, što je i učinio, da zamoli Gabrijela Atala ostane na čelu nekog oblika prelazne vlade.

Teške posljedice

Šta god da bude dogovoreno (ili ne), čini se da Francuska ide ka dugom periodu političke neizvjesnosti i nestabilnosti, koji bi potencijalno mogao da dovede, u najboljem slučaju, do minimuma zakonodavnog napretka, a u najgorem - parlamentarni ćorsokak.

Politikolog Dominik Reini rekao je da vlada bez apsolutne većine možda nije loša stvar, prikazujući je kao "vladu reparacije" koja bi mogla da stabilizuje brod i pokuša da "popravi ono što ne funkcioniše" za stanovništvo umorno od političkih previranja.

Makron je do sada isključivao mogućnost da podnese ostavku prije predsjedničkih izbora 2027. godine, ali to može postati vjerovatnije ako prevlada potpuna paraliza.

Lider krajnje ljevice Žan-Lik Melanšon već je pozvao Makrona da njegovom bloku da mandat za sastav nove vlade i sprovede cjelokupan politički program Novog narodnog fronta.